Priča o gračaničkoj čaršiji je priča o samoj Gračanici Priča o gračaničkoj čaršiji je priča o samoj Gračanici
Od davnina pa sve do današnjih dana, gračanička je čaršija bila privredno, zanatsko i trgovačko središte ovoga grada, ali i njegov svojevrstan simbol. Za... Priča o gračaničkoj čaršiji je priča o samoj Gračanici

Od davnina pa sve do današnjih dana, gračanička je čaršija bila privredno, zanatsko i trgovačko središte ovoga grada, ali i njegov svojevrstan simbol.
Za stanovništvo Gračanice, kao i njene uže i šire okoline, ovaj grad se naziva baš tako: jednostavno Čaršijom. Tako je bilo od davnina, tako je i danas. Priča o gračaničkoj čaršiji je, na taj način, i priča o samoj Gračanici.

O gračaničkoj čaršiji, njenoj prošlosti, tradiciji i naslijeđu –u emisiji „Putevima našeg zavičaja“ razgovarali smo sa magistrom Edinom Šakovićem, historičarem i stručnim saradnikom za kulturno naslijeđe u Bosanskom kulturnom centru u Gračanici.

Naselje Gračanica, pod svojim današnjim imenom, oformilo se negdje potkraj srednjega vijeka, u kotlini istoimene riječice, koja je tek prije nekih stotinjak godina ponijela današnje ime – Sokoluša. Nastala je kao selo sa rudnikom željeza, u sjeni zidina srednjovjekovne utvrde u Sokolu, a u gradsko naselje se razvija po dolasku Osmanlija, tačnije u vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog. Upravo ovaj znameniti vladar Gračanici je podario status kasabe, gradskog naselja – sa svim onim pravima i povlasticama kakve su uživali stanovnici gradova kako na Istoku, tako i na Zapadu.

Nije poznato na kojem mjestu se tačno nalazila prva gračanička čaršija, odnosno dio kasabe u kome su se nalazili dućani i zanatske radnje. Postoji zanimljivo narodno predanje po kojem se čaršija prvobitno nalazila na području današnjih Drafnića, odakle je vremenom “sišla” prema Gračanici rijeci, odnosno današnjoj Sokoluši. Teško je reći koliko u tome ima istine. Drafnići su uistinu jedan od najstarijih dijelova grada, zasigurno još iz srednjeg vijeka, na što upućuju neka povijesna svjedočanstva i materijalni tragovi.

Međutim, ipak je vjerovatnije da je čaršija nastala na onom daleko pogodnijem, ravnom i povišenom terenu duž lijeve obale Sokoluše – upravo na mjestu gdje se i danas nalazi.

U  kasnijem vremenu, do konca osmanske vlasti, Gračanica je ostala jedno od najznačajnijih gradskih naselja u sjevernoj Bosni, uprkos privremenim padovima u vremenu ratova i kriza. Potkraj XVIII. stoljeća, tako, broji petnaestak mahala sa čak 12 džamija i tri medrese. Sama čaršija je u tom vremenu i dalje bila središte privrednog, društvenog i javnog života, kao i dio grada u kojem je bio skoncentriran najveći broj urbanih sadržaja.

Šta zna o izgledu i razvoju gračaničke čaršije tokom osmanske uprave otkrio nam je magistar Edin Šaković.

Pečat urbanom i privrednom razvoju gračaničke čaršije su dali brojni vakufi, odnosno vakifi – ljudi koji su gradili različite javne i općekorisne objekte, ostavljajući sredstva i nekretnine za njihovo izdržavanje. Među gračaničkim vakifima na prvome mjestu valja svakako spomenuti čuvenog Ahmed-pašu Budimliju iz druge polovice XVII. stoljeća – graditelja sahat-kule, zatim hamama – javnog kupatila i Bijele džamije. Istaknut vakif je bio i Osman-kapetan Gradaščević, graditelj medrese, kao i njegov sin Murat, koji je također sagradio medresu, vodovod i česmu u samoj čaršiji. Svi oni u čaršiji su gradili i dućane, magaze, zanatske radnje, kuće sa stanovima i hanove, koji su izdavani u zakup, a prihodi su korišteni za održavanje spomenutih javnih objekata i plaćanje njihovih službenika. Koncem XIX. stoljeća, više od tri četvrtine svih poslovnih prostora u čaršiji su bili vlasništvo vakufa.

Gračanička tvrđava je najvjerovatnije podignuta koncem XVII. stoljeća, u vrijeme tzv. Velikog rata, kada je Osmansko carstvo izgubilo sve ranije osvojene posjede sjeverno od Save, a granica se pomakla na ovu rijeku. Upadi habsburških odreda, koji su pljačkali, palili, ubijali i odvodili stanovništvo u roblje postali su svakodnevnica, a došlo je i do pobune domaćeg kršćanskog stanovništva, koji su nasrtali na muslimanska naselja. Stanovnici brojnih sela su tada bježali u gradove, koji ubrzano izgrađuju odbrambene fortifikacije. Takav je bio slučaj i sa Gračanicom, koja ubrzo potom dobija i svoju plaćenu vojnu posadu, na čelu sa dizdarom, odnosno zapovjednikom. Skupa sa starim utvrdama Soko i Srebrenik, kao i tvrđavom u Gradačcu ulazila je u sastav Gradačačke kapetanije“ – ističe Šaković.

Požari su u starim vremenima, kada su se kuće gradile pretežno od drveta i lakših materijala, bila najveća opasnost za gradove i gradska jezgra. Kroz historiju znamo za mnoge takve tragične događaje širom svijeta.

U dugoj historiji našega grada sigurno je bilo više većih ili manjih požara – jangija, kako ih je narod zvao, u kojima su stradavali pojedini njegovi dijelovi. Štete su, naravno, bile najveće kada bi vatra zahvatila čaršiju. Kuće po mahalama su bile okružene širokim dvorištima i vrtovima, dosta odmaknute jedna od druge. Čaršija se, s druge strane, sastojala od većeg broja objekata gusto nanizanih duž glavne ulice – od magaza, dućana i kuća naslonjenih jedna na drugu, dobrim dijelom građenih od drveta i sa visokim drvenim krovovima. Stoga su i štete od požara skoro uvijek bile katastrofalne.

U samoj Gračanici znamo za nekoliko takvih požara. Iz 1812. godine, a jedan katastrofalan požar ovaj grad je poharao i u aprilu 1858. godine, kada je po izvještaju tadašnjeg austrijskog konzularnog predstavnika u Tuzli u gračaničkoj čaršiji izgorjelo više od stotinu dućana, kao i nekoliko hanova.

Posljednja velika jangija Gračanicu je poharala 1896. godine, za Aliđun, 2. augusta. Bila je to sredina ljeta, vrijeme najvećih suša, a vatra je izbila u Jovića pekari, koja se nalazila na mjestu današnjeg hotela “Tilija”. Najgušći niz dućana i kuća nalazio se baš tu, odnosno na prostoru današnjeg centralnog gradskog parka. Požar je izbio u tri sata po po noći, brzo se šireći. Zahvatio je okolne dućane, a potom i Memurovu kuću, jednu veliku čardakliju u kojoj su stanovali činovnici. U njenom podrumu gračanički trgovac Stanko Ivanišević je skladištio tzv. krbe, odnosno drvene posude napunjene petrolejom za lampe. Kada ih je plamen zahvatio, Gračanicu je potresla strašna eksplozija, a vatra je zahvatila cijelu čaršiju. Sve ovo je svojim očima gledao rahmetli hafiz Muhamed Moralić, tada jedanaestogodišnji dječak, čije je kazivanje zabilježeno više od osam desetljeća kasnije.

Podjelite članak: