Živim svoj lični feminiza Živim svoj lični feminiza
Nekrunisana kraljica splitskog festivala „Pričigin“, Tanja Mravak, koja se poslednjih godina smatra za jednu od najzanimljivijih pripovedačica na regionalnoj književnoj sceni, predstavila je na... Živim svoj lični feminiza

Nekrunisana kraljica splitskog festivala „Pričigin“, Tanja Mravak, koja se poslednjih godina smatra za jednu od najzanimljivijih pripovedačica na regionalnoj književnoj sceni, predstavila je na Trgu pjesnika u Budvi svoju novu zbirku kratkih priča „Naša žena“, objavljenu krajem 2017. u izdanju kuće Hena com.

Ovdašnja čitalačka publika Tanju Mravak poznaje po prvoj knjizi kratkih priča „Moramo razgovarati“, kojom je odmah stigla na bestseler liste, ali i dobila visoka priznanja – nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno delo 2010. u Hrvatskoj, nagradu Društva hrvatskih književnika za autorski prvenac, priznanje Slobodne Dalmacije za kulturu.

A zbog čega su njeni nastupi i svojevrsni književni „performansi“ u najboljoj tradiciji poznatog splitskog duha budvanska publika mogla je da se uveri dok je čitala priču „Meso“, kojim je i započela promociju nove knjige.

„Naša žena“, zbirka od jedanaest kratkih priča („Meso“ i „Duša kuće“ govore o ljubavnim vezama, ostale se bave različitim porodičnim odnosima i njihovim akterima, bilo iz perspektive ljubavnica-manipulantkinja, ili žena-stradalnica), otkriva nam živote običnih ljudi, u običnim situacijama, i njihove, po pravilu, prećutane lične drame. Jer, kako kaže Tanja Mravak, „zakotrlja se iz nevine situacije groteska, komedija koja nikada nije samo smiješna, nego sa sobom donese i nešto melankolije, tuge ili sućuti“…

– Riječ je, zapravo, o prikazivanju realiteta ženske svakodnevice, svaka je priča ispripovjedana i iz specifične perspektive, a ja u tim pričama niti prosuđujem što jest, niti što nije ispravno. Postoji puno tema o kojima se ne govori, puno svakodnevnih situacija koje nisu osvješćene ni u ženama ni u muškarcima, a to je problem koji želim i sama prevazići – svakodnevno nastojim u samoj sebi osvjestiti ta sitna previranja i sitne uloge na koje su žene navikle, i na koje su navikli i muškarci. Postoji puno žena, primjera radi, koje misle da imaju prava obući muža, muškarca, onako kako su one zamislile. Postoje još stotine takvih primjera, i to se sve prešutno događa. To se događa u oba smjera, i žene i muškarci prešutno jedni drugima brišu osobnost, i pri tom misle da imaju prava na to.

Ambijent kojim se Tanja Mravak bavi uvek je patrijarhalan, zavičajan (rođena je u Sinju, pa je to uglavnom dalmatinska provincija ili Zagora), ali, kako je istakla, pišući ove priče nije imala nikakve feminističke porive – žene o kojima govori su generacijski, obrazovanjem, svetonazorima, bračnim stanjem i svim ostalim karakteristikama vrlo različite, jednako kako su različita i njihova očekivanja od sebe i od njihovih poimanja „ženske uloge u društvu“.

– Stalno dobijam ta pitanja o feminizmu, a pišući i „Moramo razgovarati“ i „Naša žena“, ni u jednome trenutku nisam imala tu primisao da se moraju čitati u nekakvom feminističkom ključu, jer je meni bio cilj prikazat, ne samo ženu, nego ljude u njihovim unutarnjim previranjima. Čak sam imala raznorazne sukobe i na književnoj i na feminističkoj sceni, a kao osoba nepripremljena na sukob, odbila sam učestvovati u tim raspravama. To je opet protumačeno kako se nisam dovoljno založila za „žensko pitanje“, što mi je smiješno. Jer, prije svega, ne vjerujem da se može deklarativno izričući nešto puno toga promjenit. Uostalom, ja dolazim iz male i patrijarhalne sredine, sa roditeljima koji su niti intelektualci, niti su se bavili kulturom, bili su nekakvi radnici u socijalizmu, i sve što sam uspjela, uspjela sam sama. Mislim da je to taj feminizam i emancipacija kojega ja živim, i nemam potrebu to definirat nekim deklarativnim rečenicama.

Sam žanr, kratka priča, za nju je lično važniji od romana, i bila je veoma radosna kada je Nobelovu nagradu za književnost 2013. dobila kanadska spisateljica Alis Manro.

– To me je uvjerilo da se za i kratku priču može dobiti najprestižnije svjetsko priznanje, jer Alis Manro nikada nije objavila nijedan roman. U obrazloženju za Nobelovu nagradu je pisalo da joj se dodjeljuje upravo kao majstorici suvremene kratke priče.

Zanimljivost koja je svakako vezana za Tanju Mravak jeste to što je zaposlena u Centru za autizam, i upravo joj je rad sa osobama koje ne mogu da komuniciraju čak ni na bazičnom nivou doneo najveća saznanja o komunikaciji.

– Riječ je o osobama koje nemaju ni temelje, ni koncept komunikacije. One ne znaju da nekome treba reći ili dati do znanja da nešto trebaju ili žele, većinu komunikacije koju nauče je uzročno-posljedična. Dakle, ako se dijete u dućanu baci i lupa nogama, shvatiće da se čokolada dobija lupanjem nogama. Taj ekstremni oblik nedostatka komunikacije svakako mi je otvorio to kompletno polje, i puno sam o tome razmišljala koliko svi mi imamo svoje kodove, i to negdje jesu korijeni mojih priča. Jako često ćete to isto čuti u raznoraznim ljubavnim vezama, u „ljubićima“, u ozbiljnoj književnosti i u filmovima – kako nisi vidio, kako sam nisi shvatio i zaključio što želim, morao si iz mog ponašanja znati što mislim. Ali, problem i jest u tome što niko nije dužan nas tumačiti.

„Ničija žena“

Naslov knjige „Naša žena“ ironičan je prema „kolektivnim predodžbama o ideal-tipovima, narodnom duhu i ženskim mentalitetima“.

– Ironija se spoznaje u istoimenoj priči, i u njoj susjednim pričama, „Naš čovik“ i „Ničija žena“. Tim triptihom o „našim ljudima“ željela sam da demontiram uvriježena očekivanja o tome kakvi „mi“ navodno jesmo. Biti „naš čovik“ ili „naša žena“, znači odgovarati društvenim konvencijama, pri čemu „naš čovik“ uvijek podrazumijeva pozitivne, dok „naša žena“ moguće i negativne konotacije. Za razliku od toga, biti „ničija žena“ upućuje na sramotnu manjkavost i moguću izopćenost. Koliko god bila obrazovana, sposobna, suosjećajna…, „ničija žena“ ne može pokrpati ono što patrijarhalna sredina, a moguće i ona sama, vidi kao nedostatak – život bez muškarca. Meni se, inače, jako sviđa što sam i sama „ničija žena“.

Humor, vrhunski oblik komunikacije

Humor, koji je jedna od važnih odrednica njenih priča, Tanja Mravak objašnjava kao nešto što dolazi spontano, i kao sublimaciju mnogih stanja likova o kojima govori.

– Humor se nekako sam nametne, kao i u životu – što je situacija dramatičnija, to me više humor izvlači. Humor je, više-manje sublimacija svega, on je vrhunski oblik komunikacije, kako je rekao jedan pametan čovik, a na kraju krajeva je i odličan ispusni ventil – dok se ne možete nasmijati sebi, svojim manama, mislim da niste kompletna osoba.

 

Izvor: danas.rs

Podjelite članak: